Naslovna slika prikazuje funkcionalni model stroja Zemljinih astronomskih ciklusa, koji ilustrira klimatske promjene tijekom procesa:
1.) 100 000 godina,
2.) 46 000 godina,
3.) 26 000 godina.
Milutin Milanković bio je jedan od najznačajnijih znanstvenika svoga vremena i jedan od najcitiranijih autora u području prirodnih znanosti. Iako se sam rijetko upuštao u samopromociju, o vlastitom je radu i znanstvenom putu najviše govorio kroz svoja djela, osobito u knjizi Kroz vasionu i vekove. Upravo zbog tog jedinstvenog spoja znanstvene preciznosti i filozofske širine, mnogi su ga s pravom nazvali „putnikom kroz prostor i vrijeme“, što je ostalo trajno vezano uz njegovo ime.
Milanković je bio svestran znanstvenik: matematičar, geofizičar, astronom, inženjer i jedan od utemeljitelja moderne klimatologije. Njegovo razumijevanje dugoročnih klimatskih promjena temeljilo se na preciznoj analizi promjena Zemljine orbite i nagiba osi, čime je matematički objasnio smjenu ledenih doba i toplih razdoblja u geološkoj prošlosti.
Njegov najpoznatiji doprinos znanosti danas je poznat pod nazivom Milankovićevi ciklusi. Tom je teorijom povezao promjene u ekscentricitetu Zemljine orbite, nagibu Zemljine osi i precesiji s ritmičnim promjenama klime na planetu. Time je pokazao da klimatske promjene nisu nasumične, već slijede dugoročne, pravilne i mjerljive zakonitosti.
Posebno mjesto u njegovu radu zauzima tzv. kanon osunčavanja, u kojem je izračunao i opisao količinu Sunčeve energije koja dopire do planeta Sunčeva sustava. Ovi su proračuni postavili temelje matematičke klimatologije i omogućili razvoj suvremenih klimatskih modela. S pravom se ističe da je Milanković „matematičkim formulama opisao ritam svemira“, jer je njegove prirodne cikluse pretvorio u precizne znanstvene zakone.
Manje je poznato da je Milanković izradio i jedan od najpreciznijih kalendara svoga vremena, koji je poslužio kao osnova za daljnja poboljšanja modernog gregorijanskog kalendara. Time je njegov rad dobio i praktičnu, svakodnevnu primjenu.
Milanković je veći dio svoga akademskog života proveo u Beogradu, gdje je bio profesor i jedan od vodećih autoriteta u području astronomije i nebeske mehanike. Sudjelovao je i u ponovnom osnivanju Komisije za nebesku mehaniku Međunarodne astronomske unije, u kojoj je bio aktivan član od 1948. do 1953. godine.
Njegov znanstveni put započeo je u području tehničkih znanosti. Doktorirao je 1904. godine radom iz teorije betona i projektiranja betonskih konstrukcija. U ranoj fazi karijere bavio se projektiranjem mostova, brana i građevina od armiranog betona te je razvio i patentirao nove konstruktivne pristupe u graditeljstvu. Radio je u bečkim građevinskim poduzećima i sudjelovao u izgradnji brojnih infrastrukturnih objekata diljem tadašnje Austro-Ugarske Monarhije.
Godina 1909. predstavlja prekretnicu u njegovu životu. Tada napušta Beč i dolazi u Beograd, gdje preuzima profesorsko mjesto na Sveučilištu. U tom gradu ostaje sljedećih četrdeset i šest godina, a upravo u tom razdoblju započinje njegov intenzivan rad na nebeskoj mehanici i matematičkoj klimatologiji, po kojem će trajno ostati upisan u povijest znanosti.
